TEMPERATURA

Temperatura je stigla, na noge me je nekako - podigla, ali ja i

Dalje osjećam delirij u sjeni. Sanjao sam... Sanjao sam da sam se

Izgubio u gustoj - pjeni i nigdje nema izlaza... Nigdje nema spokoja.

Izobličene slike, iza njih čujem nepoznate - urlike... Nedefiniran,

Neodređen... Krivo biram, nikada nisam sređen... Oluja na nebu i

Moje ime piše, naša smrt je preduboko ostala zakopana... I više ne

Miriše. Temperatura i oko mene štakori. Apokalipsa na mojim

Usnama i pjena mi opet stiže... Stiže mi na usta i tako je - gusta...

Kao magla u kojoj ne mogu vidjeti svoju ruku, ali okusiti mogu...

Nešto bez mirisa. Osjećam to i dalje... Osjećam - te - ralje...

Udario sam u zid. Temperatura mi priča, ali ne mogu se

Koncentrirati na njen lik. Dobro, vidio sam u sobi krevet i

Legnuti ću se na trenutak... Ako neću moći zaspati, vratiti ću se

U svoj kutak... Tiho, tiše, nečije lice se u pozadini briše.

Dok god taj lik blijedi, osjećam kako mi krv siše i to je ta -

Stvar koja me slijedi... Trčati - ne mogu. Želiš li da se molim tvom

Bogu? Molim te, uzmi moju crnu - togu... I pokri me njome.

Na trenutak je toplije, ali lucidan još nisam... Bljujem krv, kišem

krv, oko mene se stvara lik, sačinjen od moje krvi. Zadnji čin,

Dolaze mi crvi i portret je završen. Reci mi, koga sada vidiš?

SVJETLOST I TAMA

Uništiti ću tvoju svjetlost u mraku jer ti za mene više ne postojiš...

Vidio sam tvoju - varku. Mnogo puta sam ti rekao da se tvoja

Svjetlost ne može sakriti u mojoj tami i sada sam te razotkrio.

Pokrio sam te tvojim lažima i zar ne vidiš da ti više nije zima?!

Kada pomislim; plima me je dozivala i šaptala mi je ono što želim

Čuti i sada znam zašto su Oni bili ljuti. Nisam slušao. Nisam mogao

Slušati, ali sada ću pokušati... Ne, više neću ponoviti istu pogrešku.

Vjetar će me nositi podalje od tvog otrovnog srca koje je zagadilo

Moju dobrotu i pretvorilo me u prljavu zemlju u kojoj su ugravirana

Tvoja stopala zloće. Zašto? Što sam ikada u tebi vidio...?

Melankolija, radost... Melankolija i slabost... U meni. U tebi.

Dok je nekoć na ovome podiju vladao ples i zadovoljstvo, on se

Sada pretvorio u lijes. Tko se pretvorio u lijes? Ja. Zašto? Zbog

Tebe. Nisam tada shvaćao, nisam tada vidio naše probleme koji

Su stajali ispred nas kao ogroman zid od čelika... Dok je nekoć

Naša ljubav bila tako velika, tako živa, tako jaka, ona je sada

Melankolija, slabost... Ona je sada alkohol, ona je sada droga...

Ona je sada ovisnost koja me truje i izvana i iznutra. Prljavo biće,

Zlokobno stvorenje; penetrirala si moj štit i ušla si u moje srce, dok

Su tvoji katapulti bili u pripremi... Da me sruše - dok sam ranjiv!

PLES DUHOVA

Vizije i sjećanja, kroz svjetlost moje podsvijesti, miješaju

Se i plešu kao nikada dosad. Pričaju mi novu priču i dok

Plešu svojim očaravajućim koracima, moje tijelo osjeća

Njihove vibracije. Iz koje su oni - destinacije došli - ja ne

Znam, ali znam da je metamorfoza nastupila - sada.

Ritam bubnjeva, vani je 0 stupnjeva... Ne osjećam hladnoću,

Ali osjećam harmoniju radi Njih. Zovu me da im se

Pridružim u njihovim plesnim koracima i naši otisci

Stopala, ostadoše ugravirani u ovome vremenu.

Gledam i učim... Vrebam i bučim...

Očistili su moj duh i moje tijelo od nečistoga zraka i dok

Su mi mnogi govorili da je to - varka, da je to moje

Prividno stanje - shvatio sam da nije - jer njihov ples -

Moje srce grije i ono se istinski smije. I dalje gledam i

Dalje učim... Nova pjesma, novi koraci... Kazali su mi da

Brzo učim i da u ovom vremenu, s njima... Da s njima

Pripadam i tada osjetih spokoj - za koji sam tragao

Godinama. Sunce polako tone u duboki san, ali ja dalje

Plešem i plešem... Gledaj me sada i nacrtaj ono što vidiš...

Pusti slobodnu svoju ruku prema meni i osjeti... Mene.

UBOJICA IZ TMINE 1

Ja ću ti reći što je na tebi lijepo. Unakaženo lice, inficirana

Rana... Dok te ja mučim iz tebe izlazi urlik i baš mi se sviđa

Tvoja galama. Krv je posvuda. Tvoja krv je na mojim rukama.

Dok me moliš za milost, ja vadim nož i zabijam ga u tvoje

Tijelo - opet i opet i opet... Ti i dalje vrištiš i promatraš moj

Luđački pokret. Uzeo sam laganu pauzu i promatram te kako

Ležiš u svojoj lokvi krvi, dok i dalje moliš za milost.

Moje ruke su sada krvave, moje lice je krvavo, moja odjeća je

Krvava... To je ono što sam želio i drago mi je što te nisam

Prvo ustrijelio - jer si mi ovako puno ljepši.

Kažeš da želiš promjenu, ali za tebe promjena ne postoji.

Rekao si da ćeš nauditi nekome koga volim, ali to me ne

Brine jer je tebi došao kraj... Tebe ne čeka raj... Tebe čeka

Moja sjena, moja duša, moj novi identitet u drugoj

Stvarnosti. Kada te dovršim, moram uzeti tvoj suvenir...

Slušaj... Zar nije predivan taj - klavir? Želiš li svirati? Hm, da,

Oprosti... Shvatio sam da više nemaš sve prste na rukama,

Pa ne možeš birati... Hm, ovo je zanimljivo; upravo sam

Pronašao sjekiru... Da li je to tvoje? Ne brini, ovo neće

Jako boljeti... Osjetiti ćeš olakšanje.

E, sada si mi najljepši! Izgledaš kao truplo, a tvoja krv više

Nije crvena jer je pomiješana sa tvojom prljavštvinom.

Zašto ne pozoveš svoga prijatelja, pa da se još bolje

Zabavimo?! Osjetih lagan udarac po glavi i krhotine boce

Na podu... Znači, došao si... Lagan potez nožem i već se

Nalaziš pored svog prijatelja, ali jedino mi je žao što te

Nisam poštedio - tako da se malo duže igramo...

Dobro, vidim da ti je dosta i vrijeme je da kažeš zbogom...

Oprosti se sa sobom nitkove! Sada sam ostao sam sa svoja

Dva trupla i dok ih dalje mrcvarim... Osjećam se spokojno.....

NEŠTO...

Hladnoća prodire u moju sobu i govori mi: "Vrati se robu! Ti pripadaš

Meni!" Izmučen i pun modrica, to je bila ta - bolnica gdje sam

Podijelio svoje riječi sa susjedima. Povučen i pun modrica, tamo je

Bila ta - govornica gdje smo se zadnji put čuli. Sjećaš li se?

To je bilo najljepše vrijeme jer nije imalo nikakve cijene.....

Ustao sam iz kreveta, da krenem za njegovim stopama, ali uvijek

Se vratim na ono mjesto gdje si me - pokopala. Miris ustajalog

Trupla se još uvijek osjeća, ali što tebe na to - podsjeća?

Sablasno biće, u nepoznatom vrtu gleda moje ostatke tijela...

A kakve bi ti to - podatke - htjela?

Blasfemija... Ljubavi moja, među nama je jaka kemija.

Urlik ništavila, vidiš li moje lice? Vidiš li što si od mene napravila?

Lice ranjene zvijeri... To sam bio ja kada si me ostavila u sobi sa

Fanaticima i bolesnim ratnicima. Mirnoća i ludilo, u mom umu

Sada vlada, ali ne dopuštam da me ludilo svlada.

Hladno mi je... Hladno mi je sada... Ja sam star, a ti si još uvijek

Tako lijepa i mlada. Teško je doći k sebi kada čuješ i vidiš

Ludilo. A ti tihi glasovi... Ne mogu ih prepoznati i ne mogu

Doznati odkuda dopiru... Čujem samo glazbu koja mijenja moju

Dlaku i koja me pretvara u... Nešto.....

ZA TEBE

Upravo svira naša pjesma i sjećanja mi naviru... Kada zatvorim

Svoje umorne oči, osjećam se kao da je to bilo jučer...

Oboje ležimo na krevetu, tvoja ruka delikatno dira moje lice,

A moje umorne oči slikaju tvoje najljepše lice.

Duboko u svojoj utrobi, znao sam da će ovaj dan doći,

Ali nisam mislio da će to biti skoro... Ne boj se ljubavi,

Moje umorne oči će te pratiti u sjeni i tjerati će utvare što dalje

Od tvoje dobrote... Naš put još nije završen i još nas mnogo toga

Čeka, a na tom putu ćemo biti zajedno, kao i uvijek.

Još uvijek osjećam tvoju kosu na svojim prsima i na licu...

Zajedno smo prošli i dobro i loše... I uvijek smo se na kraju slatko

Smijali, grlili i ljubili. Tuga i dalje želi probiti moja željezna vrata,

Ali ja to neću nikako dopustiti... Na neki način, osjećam da sam

Se udaljio od nekih ljudi, ali to je pojava koju ne mogu objasniti...

Moj um neke stvari ne može registrirati ni ne može mi neke stvari -

Pojasniti. U mojim pjesmama, ovdje se oduvijek krilo više od

Ljudskoga oka, a ti to dobro znaš... Ovo je samo za tebe...

Ovdje nema enigme, ovdje nema tajni, ovdje nema tuge, ovdje

Je svjetlost iznad riječi... Ovdje je livada, a oko nje gusta šuma...

Tvoja livada, tvoja šuma, tvoje lice, tvoj vjetar, tvoj delikatni dodir.....

GLAVNA ULICA

U glavnoj ulici, promatram ljude kako prolaze pored mene,

Ali njihova maska nije dugotrajna. Pokušavam shvatiti njihovu

Harmoniju, ali oni su iznad mene. Tko zna, možda me je pregazilo

Vrijeme - kao mrava koji vuče svoje umorne noge sa sobom.

Netko od njih me primijeti, ali to su trenutci kada hodam sa svojom

Bombom. Ponekad želim izvući iglu, samo da vidim što će se

Dogoditi... Samo da vidim hoće li se netko za mene boriti.

Stigao sam do svoje destinacije i samo još ova vrata trebam -

Otvoriti. Imam osjećaj da sam već vidio što se iza njih krije, ali bez

Brige... Njena ruka je uz mene - koja me - grije.

Bještavilo spokoja, miris pokolja... Trulež je došla do mojih

Nosnica, a pored mene se nalazi izgrižena - koštica. Njen lik

Bijaše nejasan i ne razumijem zašto je bacila drugu košticu na

Mene. "Ti si nešto što još nikada nisam vidjela. Ti sa sobom nosiš

Veliko breme. To je možda zato jer si grintav čovjek i jako

Dobro mogu vidjeti da te vrijeme baš nije čuvalo." Njene riječi

Odzvanjaju u mojoj glavi i želim od nje pobjeći... Ali ne mogu jer

Ključ više nije u bravi. Njen smijeh postaje sve glasniji i glasniji...

Zašto mi to činiš? Što ti u meni vidiš? "Ja u tebi vidim nešto što

Napaja moj život. Ti si samo potrošna roba za mene, ništa više..."

KRAVATE

U sebi brojim sate i točno znam što stoji u tom napuštenome ormaru.

Tamo su uvijek poredane njegove - kravate i nosio ih je uvijek

Kada bi se bavio ozbiljnim poslovima. U njemu bijaše staloženost,

Mirna ruka koja piše svoje stihove, dok on u pozadini sluša moje

Vriskove. Ne mareći na mene, svaki njegov korak je bio poput

Meteora, a moj jedini bijeg je preko njegovog krova. Vani je bila

Hladna noć, a ta sova - je pratila moje ruke koje se tresu... Digao sam

Svoj pogled u nebesa, moleći ih da me ponesu daleko od ovoga

Užasnog mjesta. On se voli zabavljati sa mojom komunikacijom,

Ali najviše voli ponavljati gradivo iz moje glave - koje ne može naučiti.

Oslobodi moje tijelo od terora, oslobodi moje tijelo od ovoga

Stvora. Distorzija u mom umu, previše podataka primam...

Upravo sada, ja više ništa ne skrivam od tebe, osim svoje gole

Smrti. Ako ću morati hodati s tobom, radije ću hodati sa tvojim

Robom. Možeš me tući, možeš me silovati sa svojim morbidnim

Vizijama, ali samo mi nemoj dosađivati. Ne! Nemoj mi ništa

Pokazivati jer znam što sada slijedi... Urlik ništavila, poništena

Su sva pravila. A zašto? Jer ovo više nisam ja. Sve si pokvarila...

Gledao sam te dok si krvarila od njegove ruke i dobro znam što

Znači ta staza. Na njoj više nema krvavog mraza... Nema više...

OBOJANA KRILA

Nalazim se u oblaku dima i ne osjećam da mi je zima.

Urlik blasfemije, znao sam da oduvijek između nas ima kemije.

Ekstaza, tvoje tijelo... U njenoj ruci se nalazi išarana vaza, a iza

Nje je još uvijek sve bijelo... Opet taj urlik i ništavilo.

Tvoje lijepo stopalo je moju utrobu kopalo, izbacivši prljavštvinu i

Bol. I dok tvoj jezik liže moju krv, ja ne osjećam hladnoću... Ja

Osjećam samo svoju bolesnoću. Da li je to tvoja prava priroda ili

Si sa sobom ponijela svoju bjesnoću -  ja ne mogu prepoznati

ravnotežu. Gotovo je, svršeno je. Upravo dolazi nova stranica...

Gotovo je, dovršeno je... Naša priča upravo odlazi...

Povuci okidač i ne boj se za njega. On je samo običan svirač.

Uzmi sa sobom svoj def i baci svoje karte na stol, ali nemoj da to

Bude blef. Izreci moj identitet, izreci moje tajne... Dobro znaš da

Nas zemlja sluša, kao što znaš da je radi naših koraka stigla suša.

Ovaj put je sve za stvarno i ja sam tvoj plijen, ali više ne mogu bježati

Jer sam od starih rana postao lijen. Prepustio sam se tebi, tvojim

Predivnim rukama i vrijeme je da me uzmeš k sebi. Uzmi me i

Prouči me. Uzmi me i nauči me... Neka naši gledatelji uživaju u

Ovom posljednjem činu i neka nas još jednom svojim urlikom

Dovuku na našu binu. Još samo jednom...

STOL POKRAJ KLAVIRA

...Izašao, došao... Znam da sam nešto pronašao i na zadnjem

Testu nisam prošao. Stiglo je novo doba. To je doba koje je nekoć

Bilo aktivno. Ja sjedim na svom pravom mjestu, a ti si otišla...

U mom umu, riječi su sada prolazne, kao kiša - koja pada na mom

Licu i bradi. Sjećaš li se one večeri u restoranu? Sjećaš li se kako

Smo nekoć bili mladi? Sjećam se kada smo sjedili i zajedno se opijali,

Dok smo slušali glazbu i slatko se smijali. U snovima se stalno vraćam

Na to mjesto, kao da imam svoj poseban vremeplov...Kao da sam

sjena - koja promatra tvoj i moj lik... Koji promatra našu

Konverzaciju.

Upravo se sada osjećam kao i prije... Znam što ćeš mi reći i

Gubitak djetinjstva - nije. Tu se nalazi ona osoba koja je nekoć

Disala za onim stolom pokraj klavira. Oči, one zrače identitetom

Čovjeka koji je izgubio nekog posebnog. Ta je osoba trenutno

Izgubila stanje prisebnog čovjeka i koji je bolji način - nego da

Se vrati u ono vrijeme što je nekoć bio... Kada je sjedio za onim

Stolom i kada je konstantno pio. Kada su svi buljili u tog dječarca,

Koji je sjedio sam u svom filtriranom svijetu. Privremeno...

Uvijek je rabio tu riječ. Nitko nije shvaćao i zato je on tamo

navraćao...Volio je atmosferu, volio je taj miris u zraku, volio je - Nju!